“Jedva sam čekala da uhvatim bus i odem do grada…”
“Jedva sam čekala da uhvatim bus i odem do grada gdje imamo stan i da se isplačem. Već me u busu uhvatilo i počela sam da tiho jecam i lijem suze.
Primijetila je jedna baka i pitala što plačem, rekoh: smrtni slučaj. Ne rekoh da sam umrla JA, da je umrlo sve u meni kad me je majka uvrijedila zato što nemam djecu, a njen mezimac ima (“on je vrijedan, a ti nisi sposobna muža da nađeš”).
Sve se u meni slomilo, jer toj ženi ,mojoj majci, sam bila lojalna i slijepo joj vjerovala, svi misle da je ona divna, a ona jeste svima dobra, ali prema meni je pakosna. Ja ne znam kako nastaviti odnos sa njom, ali odnos kćerke i majke više nije moguć!”
(Izvor: Ispovesti.com)
