Ovi ljudi planiraju svoje tajne odnijeti sa sobom na onaj svijet

Često vjerujemo da je naš partner osoba koju poznajemo najintimnije, ona koja je najbliža našim srcima.

Ipak, stvarnost ponekad može prikazati vrlo drugačiju sliku.

Evo kako neki ljudi skrivaju tajne od svojih partnera: 

— Već smo zajedno 5 godina. Upoznali smo se na nogometnoj utakmici. Naša najveća zajednička stvar je ljubav prema “našoj ekipi.” Svake nedjelje, već godinama, okupljamo se s njenom porodicom kako bismo gledali utakmice.

Istina je da me nogomet zapravo ne zanima. Na utakmici na kojoj smo se upoznali bio sam jer mi je neko kupio besplatne karte. Nikad nisam stvarno razumio nogomet, pa već godinama, svaki put kad porodica navija, samo slijedim s navijanjem.

—- Moj muž ne zna zviždati. Uvijek pokušava, ali jednostavno mu ne ide. Jednog dana, dok smo išli na planinarenje s našim psima, psi su otišli predaleko, pa je moj muž pokušao zviždati kako bi ih pozvao. Prvih nekoliko pokušaja nije bilo ništa. Pa sam ja zviždala za njima.

Nažalost, moj muž je pokušao zviždati u isto vrijeme i čuo moj zvižduk, mislio je da je to on. Bio je toliko ponosan! Samo se smiješio od uha do uha. Nisam imala srca reći mu da sam to zapravo bila ja. Još uvijek mu to nisam rekla. Bilo je tako slatko vidjeti ga kako je bio sretan.

—- Ne sviđa mi se način na koji moj muž slaže odjeću. Ali nikad mu to neću reći! On je vrlo uporan kad želi pomoći u malim zadacima, kad primijeti da sam preopterećena, i toliko sam mu zahvalna na svemu što radi da mi nije ni važno što košulje koje sklapa ne odgovaraju ostalim, ili što je moje traperice stavio na pogrešno mjesto, jer pogrešno složena odjeća samo je još jedan mali znak njegove ljubavi prema meni, i ne bih to mijenjala ni za što.

— Muž i ja smo bili na večeri u restoranu i baterija na mobitelu mi je bila prazna. Slikali smo se, pa sam telefon isključila da uštedim bateriju.

Kad smo krenuli kući provjerila sam svoju torbu i auto, ali nisam ga mogla naći.

Bila sam sigurna da sam ga ostavila u restoranu.

Navalila sam mužu da se vratimo da ga potražim.

Tražili smo posvuda uz pomoć menadžera, ali telefon kao da je nestao. Lice mi je postalo bijelo kad sam, u stresu, stavila ruku u džep jakne i otkrila da je telefon cijelo vrijeme bio tu.

Budući da sam već izazvala sav taj haos, nisam im smjela reći. Umjesto toga, rekla sam: “Pustite da potražim u WC-ima.” Kad sam se vratila, stavila sam olakšan izraz na lice i rekla im da je bio na umivaoniku WC-a. Nikad neću reći istinu svom mužu.