Lejla Zalihić o borbi za život: Čula sam vriske muža i kćerke, svekrvu još nisu pronašli

Lejla Zalihic, mještanka Buturović Polja, jedna je od onih koji su preživjeli tragediju koja ih je zadesila. Međutim, njena priča o borbi za život ledi krv u žilama.

“Ne znam koliko je sati bilo, možda pola 12. Muž, trinaestogodišnja kćerka i ja smo zaspali, a svekrva je bila na drugom spratu. Komšija nas je nazvao i rekao da pobjegnemo jer će nam kuća poplaviti. Izašli smo na prozor i vidjeli da voda nadolazi. Popeli smo se na drugi sprat, a voda je sve više nadolazila. Uzela sam neke osnovne stvari, poput ličnih dokumenata i slično” započinje svoju priču Zalihić.

Oni su s drugog sprata gledali kroz prozor i vidjeli da voda odnosi auto, a kuća je počela da se ljulja kako je voda nadolazila.

“Popeli smo se na treći sprat i zvali GSS, Hitnu pomoć, policiju, međutim, taj neki most preko kojeg se dolazi nije bio prohodan i nisu mogli da dođu” kazala je Zalihić.

Kaže da su se na trećem spratu zadržali nekih sat vremena kad su osjetili da udara na donji sprat. Bili su svjesni šta će se desiti, ali nisu znali da li će uspjeti da se izvuku.

“Osjetili smo kad se kuća jako zaljuljala jednom, pa drugi put i treći put se srušila, a i mi smo propali zajedno s njom. Sjećam se da sam čula vriske svog muža, svekrve i kćerke i više se ničega ne sjećam” kroz uzdah priča Zalihić.

Neke stvari, dodaje, saznala je tek sad. Naprimjer, telefon joj je sve vrijeme bio u ruci.

“Stvarno ne znam zašto mi je bio u ruci i zašto sam ga toliko čvrsto držala da mi i tokom plutanja nije ispao iz ruke” objašnjava Zalihić.

Bila je svjesna, kaže, da joj nema porodice. Nije znala kuda plovi, sva je bila izudarana. 

“Moja kćerka je primijetila svjetlo u mojoj ruci i počela da me doziva. Nisam mogla da dođem do nje od drva, stvari, kućanskih aparata. Gurala sam ih, ronila ispod, prelazila iznad njih, raščišćavala kako bi došla do nje. Kad sam je našla vukla sam je za sobom, preteško je bilo, čizme su bile natopljene, odjeća, ali smo uspjele da dođemo na obalu gdje smo sjedile sat i po možda. Pokušavale smo skontati gdje da idemo, nismo znale u kojem pravcu krenuti” priča Zalihić.

Tada su ugledale nekog mlađeg čovjeka na vodi koji je plutao na nekom splavu. Doviknula mu je da uzme jedno tanje drvo i da se odguruje na obalu i on je uspio doći do njih.

“Nas troje smo onda kroz šumu izašli pokušavajući doći do prve kuće koja nije poplavljena kako bi se presvukli i došli sebi jer smo bili mokri, blatnjavi, izudarani, bez obuće. Ne sjećam se svih detalja, još sam ošamućena, znam da smo stigli do jedne kuće gdje je došla i policija i civilna zaštita pa su nas odveli u hitnu” kazala je Zalihić.

Nije znala ništa za muža, kasnije su joj javili da je živ. Njenu svekrvu, međutim, još uvijek nisu našli.

Kaže da vidi na kćerki kad priča da je istraumirana i nada se da na nju neće ostaviti ovo sve velike posljedice jer je u jako osjetljivim godinama, a ovo što je doživjela je zaista bilo strašno iskustvo.

“Suprug je sa bratom otišao u Buturović Polje u potragu za nestalim ljudima, prvenstveno svojom majkom” kazala je Zalihić za “Avaz”