“SVEKRVA JE KRENULA NA MENE SJEKIROM”: Marijina ispovijest ledi krv u žilama
Ispovijest žene koju je svekrva pokušala da ubije puna je nevjerovatnih detalja i zapleta.
Marija je imala teško djetinjstvo – u porodici je bilo puno djece, roditelji su bili alkoholičari, siromaštvo je bilo neopisivo. Rano se udala da pobjegne od kuće, a došla u novi pakao. Danas želi samo jedno – biti dobra majka, svekrva i jednog dana baka, jer ona dobrotu od tih osoba u svom životu nije osjetila i zbog toga je patila.
Nevjerojatno je trnovit Marijin životni, još od malih nogu.
“Počela sam raditi, sezonski, čim sam završila osmi razred osnovne škole, a sve da da bih se mogla sama dalje školovati. Tako sam svake praznike iz školske klupe direktno odjurila na posao. Završila sam srednju školu, no na moju veliku žalost, moj pokojni otac mi nije dopustio da se dalje obrazujem”, počelam je svoju ispovijest za Moje vrijeme.
Udala se u 21. godini
“Bila sam primorana, nije tu bilo ljubavi. Time sam pobjegla iz teške porodične stvarnosti. No, nisam imala sreće – moj muž je bio netolerantan, a al*ohol opet prisutan. A svekrva, ona me pak doslovno mrzila”, rekla je.
Gledala smrt u oči
Na svijet su, ubrzo došli i maleni anđeli kojima je trebala ljubav i toplina porodičnog doma, a u domu su vladale svađe i svakodnevne traume. Bilo je toliko strašno, otkriva ona, da je svekrva dvaput sjekirom nasrnula na nju, pred očima male djece.
“Gledala sam smrt u oči i bojala se za svoj i za život svoje djece”.
No, nakon svih patnji, uspjela je sa suprugom kupiti kuću i skloniti se.
“Ali, sad smo se pak zadužili do guše i uz lihvarske kamate. Primali smo prijetnje zbog dugova. Djeca su rasla, trebalo ih je školovati, išli su na fakultete, a mi smo skoro pa 20 godina grcali u dugovima. Sve da djeci priuštimo i ono što nemamo”, iskrena je gospođa Marija.
Ima najbolju snahu
Danas su njena djeca odrasli ljudi, a ona ima snahu i zeta, iako to joj nisu na papiru. Voli ih, naglasila je, kao da ih je ona rodila.
“I njih je rodila majka koja ih voli i tu majku bi isto boljela tuga njenog djeteta. A partnerka mog sina ostala je vrlo mala bez majke, a poslije i bez oca. I što drugo ja mogu osim pokušati joj nadomjestiti tu prazninu koju je pretrpila. Poštujemo se uzajamno. Imam bolji odnos sa njom nego sa svojom ćerkom. Tužna sam kad je ona tužna, radujem se njenoj sreći. Zamolila sam je da me zove imenom, jer ne želim nositi ime svekrva kao podsjetnik na ono što sam pretrpila”, otkrila je.
Prirodno je otići i zasnovati porodicu
Majku, svjesna je, ne može niko zamijeniti, ali ona se trudi biti što bliža toj ulozi.
“I želim za kraj reći da im se ne miješam u život. Samo želim da budu sretni kad već ja nisam bila. A moja poruka svim majkama koje misle da su ostale bez sinova zato što su oni odlučili napustiti porodično gnijezdo, glasi – pustite ih da žive svoj život, i mi smo odlazili od svojih roditelja, to je prirodno”, zaključila je Marija.
