KAD JE TITO VIDIO DA MU JE NOGA POCRNILA, ZNAO JE ŠTA MU SLJEDUJE: “Srce mu je otkazalo, a mi smo zanijemili od ŠOKA”

Josip Broz Tito je preminuo 4. maja 1980. godine, u 15.05 sati, u Kliničkom centru u Ljubljani, tri dana pred svoj 88. rođendan. Tito je u januaru primljen u bolnicu zbog problema s cirkulacijom, a prije smrti mu je amputirana noga, na šta nije htio da pristane dok god je bio svjestan. Već od sredine februara, bio je u vještačkoj komi.

Vest o Titovoj smrti Jugoslovenima je saopćio spiker Televizije Beograd Miodrag Zdravković.

“Umro je drug Tito. To su večeras saopćili Centralni komitet Saveza komunista Jugoslavije i Predsjedništvo Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije radničkoj klasi, radnim ljudima i građanima, narodima i narodnostima Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije”, glasila je vijest koja je odjeknula u cijelom svijetu.

Kovčeg s Titovim posmrtnim ostacima stigao je sutradan Plavim vozom iz Ljubljane, preko Zagreba, u Beograd. Tri dana kasnije, na sahranu je došlo 700.000 ljudi. Prisutno je bilo 209 državnih delegacija iz 128 zemalja svijeta. Bio je to najposjećeniji pogreb nekog državnika u 20. vijeku.

Posljednju poštu osnivaču Pokreta nesvrstanih odali su 31 predsjednik države, 22 premijera, četiri kralja, šest prinčeva i 11 predsjednika nacionalnih parlamenata. Iz Hladnim ratom podijeljenog sveta, u Beograd su doputovali državnici iz oba tabora. Na sahrani su bili i Margaret Tačer, potpredsjednik SAD Volter Mondejl, Indira Gandi, Hosni Mubarak, Sadam Husein, Leonid Brežnjev, Nikolaj Čaušesku, švedski kralj Karl XVI Gustav…

Tito je sahranjen u Kući cvijeća na Dedinju, gdje od 2013. godine pored njega počiva i supruga Jovanka. Njegov grob je, uz obližnji Muzej Jugoslavije, još uvijek odredište brojnih turista, posjetilaca i poštovalaca iz bivših jugoslovenskih republika i cijelog svijeta.

Šta se zapravo dogodilo

Profesor doktor Predrag Lalević, kojeg su kolege smatrali ocem anesteziologije na Balkanu bio je član ljekarskog konzilijuma koji je, između ostalih, potpisao 114 saopštenja o tome kako teče boravak Josipa Broza Tita tokom liječenja u Ljubljani. U jednom intervjuu dr Lalević je rekao da su netačne tvrdnje o “kardinalnoj ljekarskoj grešci koja je ubila Tita”.

– To je do te mjere grešno i zlonamjerno da neću ni da komentarišem. Evo kako je to bilo. Prvog dana nove 1980. godine pozvao me je telefonom profesor Miro Košak iz Karađorđeva i kratko obavijestio da se spakujem i s drugom predsjednikom s Batajnice krenem sutra u Ljubljanu. Shvatio sam šta je posrijedi i već sljedećeg dana, 2. januara, stigli smo u glavni grad Slovenije, gdje je Tito primljen u bolnicu zbog ispitivanja krvnih sudova nogu. Poslije detaljnih pregleda, ljekari profesori Bogdan Brecelj, Mioljub Kičić, Miro Košak, Stanislav Mahkota, Đorđe Popović, Jovan Ristić, Ivan Obrez i ja utvrdili smo da postoje velike promjene na krvnim sudovima lijeve noge. S tim mišljenjem Tito nije bio zadovoljan i kao da je predosjećao šta će se događati govorio je – Dok sam na zemlji hoću da budem u komadu, ispričao je dr Lalević.

Potom su lekari pozvali doktora Majkla Debejkija iz Hjustona i doktora Marata Knjazeva iz Moskve koji su u roku od 24 sata stigli u Beograd, pregledali maršala i saglasili se s uspostavljenom dijagnozom.

– S obzirom na to da Tito nije htio amputaciju noge, Debejki je našao prelazno rješenje. Donio je iz Amerike specijalnu protezu – cevku i predložio da napravimo bajpas između gornjeg i donjeg dela lijeve noge. To je, s malom nadom da će riješiti ovaj problem, i učinjeno u noći između 12. i 13. januara. Ali, ta operacija nije dala željene efekte, rekao je dr Lalević svojevremeno u razgovoru za Politku.

Napomenuo je da je Titovo opšte zdravstveno stanje uglavnom bilo loše ističući da je Broz bio dugogodišnji dijabetičar.

– Bubrezi su otkazivali, srce je popuštalo. Nešto je moralo da se poduzme, pa su kolege Brecelj i Kičić skrenuli pažnju Titu da samo pogleda u kakvom je stanju njegova noga. I, zaista, kad je on video kao ugarak crnu nogu do koljena, pristao je na amputaciju. Operacija je obavljena 20. januara i mi smo odstranili dio lijeve noge do iznad koljena, ispričao je dr Lalević.

Prema njegovim riječima u tim momentima državni i partijski vrh je bio u Kliničkom centru. Tada mu se obratio Stane Dolanc.

– Rekao mi da oni znaju da je mogućno da pacijent umre na operacionom stolu, ali da imaju puno povjerenje u nas i našu stručnost i da u nas niko neće upirati prstom kako god da bude. Na tome sam mu bio veoma zahvalan. I tada i danas. Što se oporavka tiče on je krenuo sasvim dobro, čak i bolje nego što smo očekivali. Počele su posjete rodbine, političara. Čitao je poštu, već se pripremao za odlazak na Brdo kod Kranja. Naručili smo i protezu iz Nemačke, rana je zarastala. Činilo nam se da je sve u najboljem redu, rekao je dr Lalević.

S intenzivne njege, Tito je 28. januara prešao u bolničko odjeljenje. Počeli su i razgovori o predstojećoj Konferenciji nesvrstanih u Bagdadu. A onda preokret.

– Bilo je to u noći između 13. i 14. februara. Nastupilo je pogoršanje, otkazali su bubrezi, srčane slabosti bile su veoma izražene. Kritična situacija. Dijaliza bubrega je počela 15. februara, ali ni to nije doprinijelo boljitku njegovog zdravlja. Ono što nam je jedino preostalo, jer je došlo i do slabljenja disanja – Josip Broz Tito stavljen je na aparate za vještačko disanje 26. februara. Kroz usta smo mu stavili tubus (cjevčicu) za dopremu kiseonika. Davali smo mu sredstvo za umirenje – bensedin, tako da je on bio u polusvjesnom ili nesvjesnom stanju. Ponekad je samo otvarao oči, ali bi poslije toga vrlo brzo utonuo u san. Sve do 4. maja u 15 sati kad smo vidjeli na aparatima da srce konačno otkazuje. I kada je ono stalo, gledali smo u nevjerici, zanijemili. Bio je to kraj, ispričao je dr Lalević.

On je rekao da su ljekari učinili sve da mu olakšaju bolest. Istog dana kada je Tito umro rađena je i obdukcija.

– Poslije šest sati rada završili smo i posljednji čin tada velike drame velike Jugoslavije. Čim je završena obdukcija, otišli smo na Brdo kod Kranja, istuširali se, pokupili stvari i krenuli u Ljubljanu gdje je već bio spreman ‘plavi voz’. Čuo sam da je njegovo tijelo smješteno najprije u limeni, a potom u težak, pretežak sanduk od hrastovog drveta, rekao je dr Lalević,