Mama se zabrinula da li joj se sin zdravo hrani na moru

Mama se zabrinula da li joj se sin zdravo hrani na moru, pa je zatražila sliku frižidera.

On se snašao na jako lukav način.

Šta mislite hoće li provaliti mama?

BONUS:    

Otopina rehidracijska otopina (ORS) je prvi i osnovni korak u prevenciji i liječenju dehidracije uzrokovane povraćanjem i proljevom, ali i za suzbijanje proljeva

Što je oralna rehidracijska otopina?

Ideja o stvaranju oralne rehidracijske otopine proizašla je iz javnozdravstvenog problema visokog stupnja mortaliteta uzrokovanog infektivnim proljevima. Ta je pojava u prvome redu problem u zemljama Trećeg svijeta, gdje je stopa smrtnosti uzrokovana dehidracijom prelazila čak pet milijuna ljudi u osamdesetim godinama 20. stoljeća. Upravo je ta činjenica, uz saznanja o fiziologiji i funkciji strukture stanične membrane, dovela do razvoja jedne od najuspješnijih kliničkih formulacija – oralne rehidracijske otopine, koja je široko prihvaćena u zapadnoj medicini.

Oralna rehidracijska otopina (ORS) klinički je pristup liječenju dehidracije i proljeva koji se zasniva na osnovnom konceptu stanične fiziologije. ORS je jeftina i jednostavna terapija s vrlo malom mogućnošću potencijalnih komplikacija, no upravo zbog činjenice da je riječ o „običnoj otopini soli i šećera“, terapiju ORS-om često se podcjenjuje i zanemaruje. Ipak, u ovom slučaju vrijedi da je najjednostavnije rješenje ujedno i nabolje rješenje!

Povijest razvoja oralnih rehidracijskih otopina

Povijest oralnih rehidracijskih otopina seže čak 20.000 godina pr.n.e., kad su se u starokineskoj medicini različite mješavine otopina voća i povrća, danas nazvane juhe, koristile za rehidraciju bolesnika. Sofisticiraniji pristup imao je Ayurvedski liječnik i kirurg Sushruta, koji je svojim pacijentima davao mlaku vodu s dodatkom kristala soli i melase s ciljem bržeg oporavka.

U novijoj povijesti nastavile su se koristiti slatko-slane otopine kao nadomjestak tekućine i elektrolita. Takve otopine koristile su se za rehidraciju pedijatrijskih bolesnika pedesetih godina 20. stoljeća i sadržavale su natrijeve, kalijeve i kloridne soli te laktate uz dodatak šećera. Takve i slične otopine koristile su se uglavnom u zemljama Trećeg svijeta, gdje je pojava koleričnog proljeva bila česta te su veće količine natrija i šećera osiguravale relativno dobar oblik rehidracije. Međutim, korištenje tih pripravaka u zapadnim zemljama u slučajevima nekoleričnog proljeva često je rezultiralo pojavom hipernatrijemije (povišenja vrijednosti natrija u krvi).

Tehnologija proizvodnje ORS-a napreduje usporedno s utvrđivanjem sastava tekućine koja se gubi proljevom te otkrićem da su dotadašnje otopine imale visok osmolaritet. Naime, mehanizam djelovanja tih otopina nije bio poznat sve do trenutka kada je dr. Robert Kellogg Crane, biokemičar s Medicinskog fakulteta u Washingtonu, 1960. detaljno i točno prikazao fiziologiju djelovanja oralne rehidracijske otopine. Naime, objašnjenje izrazito visoke funkcionalnosti ORS-a leži u točno određenoj recepturi, odnosno omjerima pojedinih komponenti same otopine, konkretno, oralne rehidracijske soli.

Nastupom proljeva, u crijevima se stvara osmotska neravnoteža, što dovodi do povlačenja elektrolita iz krvotoka u crijevni lumen. Povećana koncentracija elektrolita u lumenu za sobom „povlači” vodu, što dovodi do povećanog izlučivanja tekućine i dehidracije. Upravo ta osmotska neravnoteža i specifičan odnos Na+ iona i glukoze u ORS-u, u omjeru 2:1, dovode do aktivnog transporta natrijevih iona i glukoze preko specifičnog transportnog proteina (SGLT-1) koji je dio crijevnog epitela. Tako natrijevi ioni odmah povlače molekule vode za sobom u krv pa se tekućina i elektroliti vrlo brzo apsorbiraju zaobilazeći veći dio probavnog sustava te dolazi do rehidracije.

Oralna rehidracijska otopina (ORS) klinički je pristup liječenju dehidracije i proljeva koji se zasniva na osnovnom konceptu stanične fiziologije.

Službena oralno-rehidracijska terapija razvija se četrdesetih godina 20. stoljeća, no dio uobičajene terapije za rehidraciju bolesnika postaje 30 godina poslije kada Svjetska zdravstvena organizacija (SZO, WHO) daje popis esencijalnih medicinskih pripravaka, među kojima je i ORS razvijen prema njihovoj recepturi (WHO-ORS). Ta prva službena oralna rehidracijska otopina, odnosno oralna rehidracijska sol, sadržavala je 90 mmol/L natrija osmolariteta 311 mOsm/L, s relativno visokim udjelom glukoze, što je dobrodošla rehidracija kad se govori o gubitku tekućine zbog koleričnog proljeva.

No, kako nije bila odgovarajuća terapija za ostale oblike proljeva uzrokovane virusnim i bakterijskim infekcijama koji su česti u razvijenim zemljama (enterokolitični proljevi), SZO preporučuje nove smjernice za pripremu ORS-a koje trebaju sadržavati 60-75 mmol/L natrija i glukoze u količini od 75-90 mmol/L, što rezultira manjim osmolaritetom otopine (245 mOsm/L). Takve smjernice prigrlilo je i Europsko društvo za dječju gastroenterologiju, hepatologiju i prehranu (ESPGHAN) koje kao konačnu smjernicu za pripremu ORS-a navodi da koncentracija natrija treba iznositi 60 mmol/L, a osmolarnost otopine biti između 200 i 250 mOsm/L, što je preporuka koja se odnosi upravo na rehidraciju djece u razvijenim zemljama.

Upute za rehidraciju primjenom ORS-a

Otopine oralnih rehidracijskih soli u današnje vrijeme predstavljaju prvi i osnovni korak u prevenciji i liječenju dehidracije uzrokovane povraćanjem i proljevom, ali i za suzbijanje proljeva. Dokazano je da je oralna rehidracija ORS-om jednako učinkovita kao intravenozna rehidracija te da ima mnogo manje značajnih komplikacija.

Za razliku od odraslih, u djece dehidracija znatno brže nastupa zbog njihove male tjelesne mase i manjih rezervi vode u tijelu.

Osnovni znaci dehidracije

• blaga do umjerena dehidracije (2,5-10 posto gubitka tjelesne mase) – povećan broj stolica (4-10), pojačana žeđ, smanjena količina mokraće, suh jezik, ubrzano disanje i puls
• teška dehidracija (više od 10 posto gubitka tjelesne mase) – više od 10 stolica praćenih čestim povraćanjem, izrazita žeđ, odgođeno mokrenje (više od šest sati), vrlo brzo i duboko disanje te ubrzan i slab puls.

U slučaju blage do umjerene dehidracije preporuka za rehidraciju je unutar prva četiri sata dati 50 ml ORS-a po kg tjelesne mase.

Rehidracija se provodi na usta tijekom prva četiri sata, a dalje se nadoknađuju tekući gubici u količini od 10-20 ml ORS-a po kg tjelesne mase unutar jednog sata. Dojenčadi i djeci mlađoj od dvije godine preporučuje se dati dvije do tri žličice otopine svake dvije do tri minute, većoj djeci treba nuditi često pijuckanje otopine na čašu ili slamku, dok odrasli trebaju piti što je više moguće ORS-a. Treba imati na umu da se preporučuje početi ORS-om već pri samoj pojavi proljeva i/ili povraćanja jer to može prevenirati pojavu dehidracije.

Jedan od najvećih problema pri korištenju oralnih rehidracijskih soli, odnosno otopina, je odbijanje njihove konzumacije zbog slatko-slanog neprivlačnog okusa. To je najčešći problem kad je riječ o rehidraciji djece. To je i razlog što se često poseže za raznim „rješenjima“ poput dodavanja šećera, čaja ili soka u otopinu, što se u ni u kojem slučaju ne preporučuje jer se tako znatno mijenja sastav otopine, a time i njezin mehanizam djelovanja. Štoviše, istraživanja su pokazala da upravo sokovi i čajevi imaju izrazito visoku osmolarnost (500-1200 mOsm/L), što može dovesti do još jačeg proljeva, gubitka tekućine i dehidracije. Upravo zbog toga noviji i sofisticiraniji proizvodi ORS-a u svojim recepturama sadrže arome (najbolje citrusne) koje omogućuju njihovu lakšu upotrebu.

Zaključno možemo reći kako je oralna rehidracijska otopina ne samo jednostavan, nego i najbolji način nadoknade tekućine i elektrolita pri povećanom gubitku tekućine i elektrolita, najčešće uzrokovanom proljevom i povraćanjem. Rehidraciju je važno početi čim prije, već u trenutku pojave pojačanoga gubitka tekućine, te nastaviti dok god traju proljev i povraćanje.

Kada je riječ o prehrani, odnosno o realimentaciji, u potpunosti su napušteni zastarjeli modeli prehrane koji preporučuju „lagane“ obroke, isključivo kuhanu hranu, pa čak i potpuno izbjegavanje većine namirnica, osim pojedinih koje su uključene u popularnu B.R.A.T. dijetu (eng. Bread, Rice, Apple and Toast diet), a za koje je višestruko pokazano da nemaju nikakav povoljan učinak na liječenje. Štoviše, mogu ozbiljno narušiti nutritivni status osobe, osobito djeteta.

Dojenčad koju se isključivo doji potrebno je nastaviti dojiti, bez obzira na akutni proljev i njegovo trajanje, dok se dojenčadi hranjenoj dojenačkim mliječnim pripravkom ne preporučuje mijenjati hranu koju konzumira niti smanjivati unos ili razrjeđivati hranu.